|
Volumi internazionali
- Dettagli
-
Pubblicato Venerdì, 05 Ottobre 2018 16:29
-
Scritto da Super User
-
Visite: 529
-
JARDÍN DE LA ALEGRÍA (INÉDITO)
-
- ALMUERZO DESNUDO
-
- me sentía a gusto contigo como en un hogar
- con las cortinas y las cosas lavadas
- por la luz del sol
- y todo fuera era evidente y nítido
- como en una tarde de verano
- solía decir no conozco a los ángeles, te conozco a ti
- que has regresado al mundo como el primer amor
-
- *
- tu rostro era sencillo como un rayo de sol
- y tan cercano
- que al mirar tus ojos
- veía tu corazón
- derritiéndose en filamentos incandescentes de oro y lava
-
- *
- tus ojos
- comprendían los ojos de los amores amados antes
- y el calor subía de cosas invisibles removidas
- y movía otras cosas
- invisibles y nuevas
-
- *
- y nosotros, entre otros lagos lavados por la luz
- rememorábamos lo que no sabemos
- con cuáles espinas esté amalgamada la dulzura de los que aman,
- cómo el amor dulcemente actúe
- en nuestra contra, porque la soledad de los
- que han visto el amor una vez
- no es la misma soledad
- de los nunca amados [...]
- ESTAS MANOS TENÍAN A SU CRIATURA EN LO INDIFERENCIADO DEL MAR
-
- [...] delante del mar se halla este orfanato
- sin utopía, la fuerza armada
- de esta inexpugnable infelicidad
- que ya no espera a nadie
- y envidia la vida
- somos nosotros los ignavos, tenemos vidas
- armadas
- para no reconocer nuestro miedo dentro del miedo
- a los otros, nuestro
- respiro dentro del respiro
- de los otros — cada respiro
- en la masa de ese respiro humano que se hincha y no es suficiente
- para detener la oleada
- imagina que sea la tuya
- la vida que pide asilo
-
- imaginemos que sea nuestra
- la desesperada utopía
- de esta enorme
- voluntad de renacer [...]
- Dettagli
-
Pubblicato Sabato, 26 Maggio 2018 05:57
-
Scritto da Super User
-
Visite: 767
per acquistare
ϔ – tree, fossil you will be fed at length, further on in the time of life, by the fruit of a prehistoric apple tree. in a future April, you will rise up with your spine spurred by new sap, you will remember the sweetness of the tree that would not die and resprouted and reblossomed, every time you cut it. you will turn back, stretch out your hand, the lovely hand that so sweetly caressed the open branches of the apple tree and you will eat. then I will come back into your mouth gently as light. and again, in the white heat of our summer time, you will eat the apple you fished out of the depths of time, the fruit red and swollen as an artery, running from my life to your life, but far away, underneath, where reason doesn’t reach, in the unstoppable places. forget the tree. turn off your thoughts, waft me away. let there remain only life for your life,
24.8.14
continue...
- Dettagli
-
Pubblicato Venerdì, 06 Aprile 2018 07:27
-
Scritto da Super User
-
Visite: 577
Prevod sa italijankog: Bojana Bratić Ivić
Dodala sam kući prozirno telo Gledam kako se poigrava loptom i posmatram lelujanje skeleta njegove duše u obliku senke koja okružuje letove – crvene putanje, zvonike lopte nad prostranom zemaljskom kartitekom - devojčica mu kaže pa ti si isti kao ja!: na kolenima, jednostavan i pogođen u srce – kao zemlja nad kojom proleće treptaj kružnih putanja ti pokazuješ svoju građu uzdignute životinje. Ali ja verujem da ćeš se vratiti uspravan na nogama – jer si bez prestanka išao napred (sa laganom, gotovo praznom torbom, prema jednoj poznatoj dimenziji. Mirna sam i spokojna, imam svetlosnu energiju i okrećem joj tvoje ćutanje. Setih se istrošila sam se živeći uz tebe uz tvoje ćutanje. Sada si telo koje ne vidim ali koje je sigurno postojalo. Lepo je videti kako ljubav posmatra vlastito svođenje račna zbog nasilja i mirenja, posle svega shvati nestalo je sve ono vidljivo i nevidljivo poput tornja što na vrhu nosi drugi toranj, čitavu jednu fabriku sveta.
Samo će ti život ostati Njene cipele nisu pronašli. No svetlost se obljubnički obrušavala na telu devojke kristalizirano u svedočenju. Između očiju i trbuha tragovi praonice – vraćanje unazad da bi se utvrdio alibi. Pokazalo se da je kapija bila brižno zaključana. Kao hostija plamsala je u suznoj materiji kasnog popodneva – glave upletene u šiblje i uporno ponavljanje okretaja. Zbog nepoznatih razloga nije mogla više da dočeka nadolazeće godine bez obzira na zadatke koje su pojedinačno one mogle da nametnu ali pozdrav lepotama ovog sveta bez pokreta zagrevao je fizički sastav što postaje uzvik radosti tela oslobođenog boli.
Oltar ljudske vrste Lako je bilo voleti je, ali bilo joj je suđeno da nas naglo napusti i istovremeno da se posveti određenim pripremama a svedočanstva pokazuju da su do sitnica brižljivo obavljene. Poslepodne je u tišini uređivala vrt. Nismo znali o čemu je razmišljala, bila je spokojna. Ili je nešto zapisivala u beležnicu. Svake noći – kad bi se obukao poslednji klijent – majci bi za doručak kupovala kolač. Otpaci plivaju po vodi i u pravilnim intervalima zadržavaju ih rešetke sahranjene u tami i u tišini što se stvaraju duboko ispod površine vode naizgled vazdušaste koja zavisi od zalazećeg sunca na vrhovima što blista kao sjajni lak nad svima, silni zamah optimizma čak i u grmovima kopriva sasušenih gomilanjem fabrika Ova ulica se zove Ulica fabrika za preradu konoplje i vodi nas tamo gde se blato meša sa zemljom otporno na otpatke životinja u hidroelektričnoj centrali – to prekinuto osećanje, pasivno je prihvatanje zlog udesa kontinenata i odgovarajućih nesreća utonulih u ostrvo tela koje se završava kod ulaza u veliku zgradu: samo jedan čuvar kontroliše ko prelazi s jedne na drugu stranu kanala i vijugavi plamen ili možda seobu. Zatekosmo je čudno zapuštenu kao da su joj sve veze pokidane: u kanalu skoro da ne beše vode nijedne loše misli nikakve ironije ni kapi vode u plućima, čak ni alge – telo poduprto kritičkom svetlošću izvan granica vlastite zapuštenosti – pulsirala je na suncu kao da je obuzeta ekstazom.
© – Fosil Položi ovde ruku poput belog poveza, zatvori mi oči, obaspi prag blagoslovima, pošto pređeš preko zelenog zlata irisa kao kraljevska pčela i – zrnce po zrnce, od zlata i istrebljenog žita – od mene napraviš saće svoje svetlosti. zvezdano jato pčela kruži nad lipom sa nadljudskom mudrošću, vrtlog inteligencija se kovitla oko stabla meda - ne bi bilo dovoljno reći da je ljubav ova potreba prirode - dok prethodna praznina zarasta između dva cveta ne ostaje trag: usnama mi iščupaj iz srca zlatnu žaoku, uspomenu na blesak što sagoreo je moj ljudski oblik u dalekoj preistoriji gde ludaci miluju kamenje kao da su u pitanju dečije glave: približi se, kao prva među izgubljenim stvarima i taj lik će se uzdići sa kamena da bi se ponovo osmehnuo. 24.5.13
Θ – Za zoru moja je duša ljudski bog ptica sa visina što svake noći gnezdo svija na belini tvojih grudi kao savršeni jedanaesterac (stvar) bela i obilna, krilo tanko, ružičasto i žbun kupina, pepeo – parva, sićušna, među rasutim zvezdama, bela krv cevastog sunđera u belom planetarijumu, beli tigar što sedi na ivici belog puta bez boli moja duša raste iz tvojih kostiju kao ruža iz živog jezika u kapljicama, u krvarenju - iz tvog alfabeta nezamislivog ali iz tog tela iz njegove tihe žetve dolazi reč, i ovaj apsolutni hleb koji ti nudim, ova živa lepota, za tebe stvorena 6.6.13
“Ali odjednom poželeh” Ali odjednom poželeh da živim da živim u ljudskoj infekciji. Kako pobeći ako je ona i dalje tu – ali vratih na površinu ono što u meni beše izbrisano izbrisana specifična ljudska osobina da se smejem. Oni što su goreli prisiljeni behu da gledaju kako se novorođenčad pretvara u pepeo (vlastitu muskulaturu i druga tela, slinu i disanje drugih) i slani miris zamršene kose prekriven opekotinama. Pogledaj baklju njegovog čela na koje si spuštala polovinu svojih poljubaca. Tako nisu mogli da odvoje telo mog brata iz njenih ruku, jer toliko ga je stiskala stalno mislim od kog stiska će meni doći spas. More osoba i bola. Čak i stabla polegla po zemlji od bola. U fosfornom sivilu kamenjara dvoje nalik marionetama izloženim opasnostima. Nisu ih meci pijanih vojnika ubili, ha ieled shelì, bila je to težina mog zagrljaja pod teretom tela. Zatim se ponovo čula pucnjava. i čupanje zlatnih zuba iz usta umrlih. Pogled moje majke beše zastrašujući – ispod nje je bilo more pokrivenih tela u duši – ja ućutah kao crna močvara. Sa dna provalije šta se moglo izdići ako ne ova stalno prisutna krivica.
“Vazduh, prvi” Vazduh, prvi koji si udahnuo, bio je martovski i jutarnji. Sunce je sijalo mirno na svom talasu sa velikog prozora jer je srce bilo veliko i nekoristoljubivo kao što sunce što spušta svoju svetlost na vode reke koja plovi sve do mora obasjana svetlošću na prostoru gde ukrštaju krikovi galebova i više ništa ne zadaje bol. Lepo je sačuvati čist vazduh na licu onog koji se rodio, sveto ljudskim rukama negovati svetinju, razbistriti vazduh tamo gde dodiruje srce, da bi srce bilo jednostavno i lagano kao papirnati zmaj i kao sve što leti od zemlje ka nebu. Lepo je da se kaže učiniću ono što mogu, i više od toga, kao svi drugi koji žive na zemlji: uzmi živote mog žovota svoju nevinu slobodu.
Mahovine popločavaju proleća Bilo je tamno, te večeri – tama veoma spora i tiha – iz nje izroni starica sa šalom i dugom crnom suknjom. Reče ako želiš da spaseš svoju devojčicu, pusti je da gladuje čitav dan, a noću moraš samo da joj pričaš koliko smo daleko od raja. Od nje mi ostaje lapsus na usnama između reči figlia i vita mia
Žetva mačeva Dolazio je kroz kroz zrake zalazećeg sunca u vojničkoj odeći i tela uplašenog dečaka – ali ja sam ga videla uspravnog na stepeništu kao mali deo zdravlja, grč topline u belom jezeru vetra električnog, spreman na kišu i da se pevinuje žbunovima trave na zemlji. Rekao je samo: ja se sećam svakog detalja u topionici željeza – svih kamiona koji su štaviše solidne stvari, stvari na koje se mora obratiti pažnja kao na samodisciplinovani protok misli. Svi oni koji su bolesni – svi oni koji umiru – svi koji su bili živi jer su disali a sad pate i još ostaju zajedno združeni – ili naglo odvojeni okrutnim rascepom smrti: svi oni koji još govore, njihova poslednja reč dok žive je ova – i ja je čujem, leda pognutih nad praonicom tela zbog slabićke potčinjenosti, ne više zbog ljubavi. Izjavljujem da to više ne želim da prihvatam. Dugo vremena hemijska fabrika njegovog glasa je bila duboko uronjena u moju misao u samoću gde se govori gestovima ruku kao zbog neke smušene evolucije koja nam zatvara oči kao zbog nekog velikog zamora na tlu zemlje koja nam je služila poput oslonca a uliva nam osećanje usporenosti obdarena kao krilo ptice laganim mehanizmima dok nas diže sa tla: sada, posle žetve koju su mačevi izvršili da bi spustili na travu zelenu prazinu neba.

- Dettagli
-
Pubblicato Lunedì, 19 Settembre 2016 10:47
-
Scritto da Super User
-
Visite: 1363
from Invocation for the sea-Persephone The trunk at its maximum point of expansion sings like a harmonium the ducts contracting inside to modulate the song of the species. Turning over in the water to touch the ground and bob back to the surface two or three times making amphibian movements, taking on the arctic, mercurial tint of amphibians – the pose of zero, devoid of interest: only thus will you and your whole body pass from realm to realm. On the shore, among the browned agaves they will think it is an occupation of sun in the veins taking place for all to see – they will smile in fellowship. Rome, July 11-13, 2007
© – fossil put one hand here like a white blindfold, close my eyes, flood the threshold with blessings, after passing through the green gold of the iris like a queenly bee and – mote by mote, of gold and winnowed wheat – turning me into your hive of light a bee constellation wheels around the linden with inhuman wisdom, a gyration of minds sticking fast to the honey tree – it would be reductive to call it love this necessity of nature – while a foregone emptiness heals over without a trace between flower and flower: use your mouth, ease the golden stinger from my heart, the memory of a flash of light that burnt my human form in some prehistory where madmen caress stones as if they were children’s heads: come closer, like the first among lost things and that face rises up from stone to smile again 5.24.13 x – metamorphosis I have saddled my mount, the disc of the sun rings out like bronze over the countryside, inspired by a magnificent ram – transhumance, time out of time a chorus of corollas unfurls at dawn, your flower-eye cracks open, lets its gaze settle into the golden vein of the earth, into the world’s joy at being alive, trodden by beasts at pasture, which are living up to life really I... as your whole body worshipped, said yes as the bronze of your eyes worshipped, said yes breach-bloom of wisteria appearing out of the bitterness of iron make her happy, black thorn of wild robinia make her happy, make her happy, field of mallow, spread out like a laud under the blue calm of the mountain: I serve the animal that worships the sun the nightingale a nightingale was here. it shouldn’t have been here, but it was here. and sang so long. I made my little silent song and he made his. who knows who he was singing for, maybe just for the sweetness of singing. no purpose, no victory. with life living up to his song. that’s it, sweet Alba, I want life to live up to the song. that’s the trouble and that is the good thing. I dressed you all up in my song of love I raised you all up, like March grass piercing through the winter earth, like the bray of a jenny among the fuller’s teasels, the yellow wing bar of birds in the sky. your life answered. your body answered my song. then, it went back within the bounds. but the nightingale, out of time and out of his warm African land, here, from the heart of the western winter sings, sings on, sings 1.4.14
- Dettagli
-
Pubblicato Giovedì, 10 Marzo 2016 17:11
-
Scritto da Super User
-
Visite: 1134

  
Altri articoli...
-
Rosa dell'animale (Damasco, 2014)
-
Vensters (IIC Amsterdam, 2013)
-
InVerse 2008-2009 (John Cabot University press, 2011)
-
Acqua del canto, italo-greca (Quaderni del battello ebbro, 2011)
-
Italikes Poieses (Odòs Panòs, 2011)
-
Calendario (Alhambra Publishing, 2009)
-
Caminos del agua (Monte Avila Editores, Caracas, Venezuela, 2008)
-
La realidad en la palabra (Editorial Brujas, Cordoba, Argentina, 2005)
|
|